Upala mokraćnog mjehura (poznata još pod nazivom cistitis) uzrokovana je razmnožavanjem bakterija u mokraći, zbog čega govorimo i o bakterijskom cistitisu. Ovo stanje prvenstveno zahvaća žensku populaciju uslijed specifičnosti građe donjeg urogenitalnog trakta (kratka uretra te neposredna blizina vaginalne i fekalne bakterijske flore). Oko 15% spolno aktivnih žena barem jednom godišnje oboli od upale mokraćnog mjehura, a gotovo dvije trećine žena će jednom u životu imati cistitis.
Cistitis je upala mokraćnog mjehura uzrokovana pojavom bakterija u mokraći. Načelno, kad govorimo o upali mokraćnog mjehura, prvenstveno mislimo na “pravi” cistitis uzrokovan razmnožavanjem bakterija u mokraći – tzv. bakterijski cistitis. Postoje i druga stanja provocirana drugim (nebakterijskim i neinfektivnim) uzrocima čiji simptomi uveliko podsjećaju na pravi bakterijski cistitis; ipak, njihova glavna uloga jest da ona nisu uzrokovana porastom neželjenih bakterija u mokraći i mokraćnom mjehuru. Tako i obično pothlađivanje može dovesti do simptoma cistitisa jer na neki način iritira mokraćni mjehur koji je smješten u samom dnu zdjelice, ili pak oslabi prirodni imunitet sluznice kratke mokraćne cijevi (uretre) u žena te tako dovodi do temperaturne iritacije samoga mjehura. Moguće je i to da se slabljenjem imunološke obrane lokalne sluznice na neki način omogućuje pristup bakterijama, koje su uvijek prisutne u neposrednoj okolici vanjskog ušća mokraćne cijevi.
Osim bakterijskog i neinfektivnog cistitisa, kod pacijenta se može raditi o gljivičnom cistitisu (koji je također vrsta infektivnog cistitisa), postradijacijskom cistitisu (koji se može javiti i godinama nakon zračenja zdjelice), cistitisu uzrokovanim polno prenosivim uzročnicima (koje neće otkriti uobičajeni bakteriološki pregled urina), cistitisu uslijed iritacije mokraćnog mjehura sitnim kamencem u donjem dijelu mokraćovoda, kao i stanjem koje se naziva “pretjerano aktivni mokraćni mjehur – PAMM” (engl. OAB – overactive bladder). Do potonjeg može dovesti i povećana prostata u muškaraca, premda pretjerano aktivni mjehur može nastati i bez znatnijeg povećanja prostate. Štoviše, i pretjerana psihička napetost može rezultirati sličnim znacima poremećaja funkcije mokrenja.
Ciljevi liječenja su povlačenje tegoba, odnosno “sterilizacija” mokraće u bolesnika s bakterijama u mokraći, a bez prisutnih simptoma.
Potrebno je liječiti sve upale mokraćnog mjehura koje dovode do simptoma, a pojavu bakterija u urinu koja ne rezultira simptomima samo u odabranih bolesnika. Poslednje se odnosi na muškarce i žene s tzv. značajnim brojem bakterija u urinu – najmanje 100 000 (više od 10 na 5) bakterija u jednom mililitru urina. Nadalje, u odabranu kategoriju spadaju i trudnice, stanja prije invazivnih uroloških, ortopedskih i ginekoloških zahvata, kao i stanja prije transplantacije organa. Ciljevi takvog liječenja su nestanak simptoma kod bolesnika koji imaju tegobe, odnosno “sterilizacija” mokraće u bolesnika s bakterijama u mokraći, a bez prisutnih simptoma.
Kod jednostavne i sporadične upale mokraćnog mjehura bakteriološki pregled urina nije neophodan. Tako će tvrditi većina infektologa, no urolozi (koji se susreću s nizom sličnih tegoba kada nisu sigurni je li infekcija u podlozi uzrok tegoba ili ne) će rado učiniti i bakteriološki pregled, tj. urinokulturu prije određivanja definitivne terapije.
Koliko god sporadične infekcije mjehura bile jednostavne za liječenje i uklanjanje tegoba, recidivirajući cistitis može dovesti do prilično zahtjevnih promjena načina života, dugotrajnog uzimanja lijekova te opetovanih posjeta liječniku. Zbog toga je pacijenta važnije upoznati s uzrocima, dijagnostikom i liječenjem bakterijske upale mokraćnog mjehura, nego davati “recepte” za izlječenje ovog problema.
